Proglašeni su dobitnici nagrada projekta Slovom za svoj zavičaj!


U petak 22.5.2015. proglasili smo autore najboljih radova predanih na natječaj. Konkurencija je ove godine bila zaista velika. Svaki rad je bio poseban na svoj način, a vjerujemo da Povjerenstvu nije bilo lako donijeti odluku. Drago nam je da ste svoje osjećaje i misli prenijeli na papir i podijelili ih s nama. Zahvaljujemo svima koji su se prijavili i poslali svoje radove. Očekujemo vaše radove dogodine i veselimo se novim zanimljivim pričama. 

 

Dobitnici nagrada su:

  1. mjesto: Marta Santrić, Negdje između
  2. mjesto: Ivan Katičić, Morski konj
  3. mjesto: Luka Tripalo, Zavičaj u izmicaju

 

Čestitke pobjednicima! Njihove radove možete pročitati u nastavku.

 

Negdje između

 

Voljela sam kolodvore bez objašnjenja. Posebno željezničke. Njihovu žućkastu fasadu i prepoznatljivu trodijelnu arhitekturu s istaknutim zabatnim pročeljem. S Tomislavca sam običavala pogledom obuhvatiti zgradu zagrebačkog Glavnog kolodvora i zbivanja oko nje. Ritmično naviranje ljudi kroz glavna vrata, potjeru za tramvajima, utrpavanje prtljage u taksi. I onaj mir gore. Na zabatu zgrade. Figure – personofikacije: Promet, Stočarstvo i Lov, Poljoprivreda i Industrija. Dostojanstvene i tihe u svom alegorijskom svijetu.

Kolodvor. Mjesto odlaska i dolaska. Mjesto kretanja i čekanja. „Jedino mjesto“, razmišljala sam, „na kojemu svatko ima cilj.“ Nitko ne luta. Barem ne onako…flanerski. Ondje čak i lutanje ima cilj.

„Putnički vlak iz Splita dolazi na peti peron, kolosijek tri.“, prenulo me iz razmišljanja. Protresla sam papirnatu čašu s kavom iz Mlinara da pokupim šećer s dna u zadnjem gutljaju. Među iskrcanim putnicima pogledom sam tražila baku. Zagrlismo se.

„A šta si mi šesna!“. Neizbježna bakina rečenica. Neizbježna, ali bez iznimke iskrena, nikad izrečena prije trenutnog, ali posve usredotočenog promatranja koje bi uslijedilo nakon odvajanja iz zagrljaja. „Šesna, šesna.“ – odzvanjalo bi mi u ušima u razdobljima kada bi se Split i baka činili daljima nego što zaista jesu. Taj skup glasova kao da je prizivao moju obiteljsku prošlost i sva ona ljeta koja sam provodila u Splitu. Bilo je nešto u spoju tih glasova, neki glasovni simbolizam koji je stvarao čitav niz dojmova. Kao da je netko u jednom pojmu pokušao spojiti riječi jasan i dražestan. Šesna je za mene bilo kao da mi netko kaže: Imaš sjaj u očima, onaj životni sjaj radosti. A to je najveća ljepota.

„Piješ kavu?“, virnu baka u šalicu.

„Dok sam te čekala…“.

„Ni fundač mi nisi ostavila!“, počele su bakine duhovitosti. Bila je poznata po ispijanju taloga kave, a još je veće zadovoljstvo nalazila u sočnom izgovaranju riječi fundač.

„Ma skuhat ću ti kod kuće čisti fundač. Bez kave!“, nasmijala sam se.

Znala sam koja je bakina najpoželjnija ruta do Trešnjevke. Običavale smo pješke do Vodnikove ako bi nam težina prtljage dopuštala.  Obavezno smo morale proći pokraj hotela Eplanada jer je to mjesto kod bake izazivalo ugodna sjećanja na otmjeni ručak s gospodinom kojemu sam zaboravila ime. Voljela je zaviriti i preko ograde Botaničkog vrta gdje smo nekada davno sakupljale lišće i otkidale zabranjene grančice.

„Antun Mihanović, preporoditelj, pjesnik, autor hrvatske himne Horvatska domovina.“, čitala je baka s ploče za obilježavanje ulica. „Baš je lipo ovo. Neka svak čuje za naše velikane. Tribali su i na engleskom napisat.“, komentirala je. Sviđalo mi se njezino razmišljanje, ali sam se samo nasmiješila.

U Vodnikovoj smo se ukrcale na devetku. Baka je sjela, a ja sam se probila do prvih vrata da poništim karte. Mrmljala je nešto o nedostupnosti automata za poništavanje papirnatih karata. Priča koju sam slušala svaki dan u tramvaju prije nego što je zvuk ovjeravanja novih kartica postepeno ušutkao i one malobrojne koji su još kupovali papirnate karte. Novina uvijek donese pobunu, a vrijeme pomirenost i uobičajenost, pa se danas bez prigovora na automate prislanjaju vrijednosne i pretplatne karte, kao da papirnatih nikada nije ni bilo. Isto kao što više nitko ne obraća pozornost kada glas za najavu stanica umjesto Trga maršala Tita, najavi Roosveltov trg.

„Kako je stric?“, upitala sam da prekinem staračko gunđanje. Znala sam da će joj to izmamiti osmijeh na lice.

„A znaš njega. Pokrenia je, ima dvi sedmice, neku inicijativu za čišćenje Varoša. Svagdi se odlaže smeće. Ružno za vidit.“. Uvijek je bio od akcije. Revizije, manifesti, proglasi….raznorazne utopije. Njegov svijet.

Izašle smo kod trešnjevačke tržnice. Nisam usvojila zagrebački plac. Zapravo, pokušavam biti neutralna. Negdje između Splita i Zagreba. Teta Beba uvijek je inzistirala da se opredijelim: „A ki ti je draži, a? Split ili Zagreb?“. Bila sam mala kada sam joj odgovorila da sam negdje na razmeđu. Ne znam zašto se svima toliko svidio taj odgovor, da je ostao zapamćen do danas, ali znam da sam se upravo tako osjećala.

U staklenom zaklonu tramvajskog stajališta svirao je Svirač. Puhačko glazbalo. Bez dinamike, bez ritma, kao dijete koje vježba. Ali s mnogo volje. Bilo je tu neke luđačke ustrajnosti koja me plašila. Iz dana u dan. Isti repertoar. Potom je slijedio proglas: „Dragi građani! Pomozite sviraču da djetetu kupi mlijeko.“ Baka bi mu obavezno udijelila štogod i obavezala me da to činim svakodnevno. Produžile smo prema onom dijelu Trešnjevke gdje ulice nose imena slavnih srednjovjekovnih gradova-utvrda.

Nikoga nije bilo kod kuće pa sam preuzela ulogu domaćina: „Komodaj se!“, prebacila sam se na bakin dijelekt.

Izvadila sam dalmatinske delicije iz torbe. Blitva i bob iz vrta i naravno kroštule.

„Kako je momak?“, iskoristila je priliku dok smo same, a ja sam odlučila i dalje igrati igru u kojoj je ona imala povlaštenu ulogu čuvarice tajni.

„Bio je ovdje prošli tjedan pa sam mu kuhala blitvu.“

„I?“, bljesnulo joj je u očima.

„Bilo mu fino! A znaš da je njima na lešo nepoznat pojam. Tamo se sve peče, prži, dinsta i dimi.

„A e, Moslavci skoro k’o Slavonci!“, stala se smijati. „Nećeš ti, ćerce, balansirati između Zagreba i Splita. A di ti je Sisak?“

„E to je već tromeđa!“, zaključila sam sa smiješkom.

 

Morski konj

˝Marcela,˝ čujem svoju mlađu sestru kako šapuće na drugoj strani linije, ˝Neron će krepat.˝

˝Molim?! Šta to pričaš?˝

Leđima mi prolazi hladnoća, iako je u sobi vruće.

˝Ma ozbiljno, ne bi ti ovo uopće smila govorit˝, kao da okoliša, ˝ćaća mi je zabrania da ti išta govorin.˝

˝Ma šta ti je zabranio, govori odmah šta je Neronu!˝

˝Ma bia ga je uvatia opet jedan od onih njegovih napadaja, znaš već˝, dok priča, više ne kontroliram svoja koljena, ˝davali smo mu i pudinga i svašta, al on se nikako nije smiriva. Počea je udarat po štali, po daskama, razbivat šta god je stiga…˝

˝I, šta je bilo? Reci brže, priđi na stvar!˝

˝Našli smo ga jutros  kako leži na slami i hropće˝, zastajkuje s pričom kao da bih ga mogla čuti, pa opet nastavlja, ˝zvali smo veterinara, on mu je pregleda zadnju nogu. Slomivena je. Metar…˝

˝Metatarzarna?˝

˝Da, ta. Uglavnom, reka je da se tu nema više šta. Samo je na odlasku ćaći ostavia špricu˝, čujem njeno suzdržano disanje, ˝eto, to je sve, moram ić.˝

Zatvaram knjigu iz fiziologije. Pričekat će. Uzimam svoj zeleni Eastpak ruksak i u njega trpam šuškavac, čarape, punjač. Samo najosnovnije, jer mora biti mjesta za barem još deset čokoladnih pudinga. Obožava ih.

Zašto sam uopće dolazila ovdje, u ovaj pepeljasti grad? Toliko hladan da moram odmrzavati mlijeko koje držim na prozoru. A sunce tek. Ono se rjeđe pojavljuje nego pileći fileti u menzi.

Istina, imam ovdje milijun mogućnosti, zabavu na svakom koraku, ali nema onog najbitnijeg. Mog Nerona. Sjećanja na njega mi stalno prekidaju koncentraciju.

 

Ustajem se oko sedam. Brzo navlačim očeve prekrojene hlače iz vojske i staru jaknu. Onako raščupana, žurim se timariti. Naravno, prije mu moram dati zob. Otvaram vrata boksa- osjećam dobro poznati miris piljevine, sijena, spreja protiv komaraca, i naravno, onaj najljepši, miris mog Nerona.

Čim me vidi, počinje njištati. Negoduje.

˝Mala di si do sad?!˝ kao da želi reći, ˝gladan san ka pas!˝

˝Evo, evo, sad će papica, šta si se uzbunio odma!˝

Nježno ga tapšem.

˝Uspori˝ odmičem mu kantu zobi, ˝zapetljat će ti se crijeva.˝

Isteže vrat prema meni poput bagera, pa nastavlja grabiti po svome.

I tada je sve u savršenom redu. Ja ga češljam a on čeka. Balavi me jezikom po rukama, i obrazima ako dohvati.

Ali, kada puše, pogotovo kad je južina, započinje svoj divlji ples. U početku ubrzano diše, kao da u štali nema zraka. Veliki trbuh mu se nadimlje poput vrećice usisavača. Lagano tapće kopitima, pucketa repom. I onda, kao da je ušao stršljen, ugmizala zmija ili tako nešto strašno i grozno, kreće s divljalukom.

Njišti, propinje se, udara nogama u sve, u praznu gajbu pive, u stari frižider, lomi grablje na pola, kida poster One Directiona, i u sve ostalo čemu tu nije mjesto. Kao da mu sve smeta, kao čovjeku kojem odjednom svega dosta, pa razbija, mijenja okolinu; na koncu  se umoran pruža na pod i spava. Ali, moj pastuh ne posustaje, nego hvata zalet, pun je snage, bojim se da ne izbije krov i glavne zidove, pregradni su već napuknuti.

Milujem mu uši, ušutkavam ga dok  polako izlazimo van, prema brdu. Trza se, jedva ga držim, još malo i izbit će mi rame.

˝Evo nas, Nerone, tu smo, samo šta nismo˝ šapćem mu.

Vrh brda je prekriven hrpom kamenja, kao da ih je netko iskrenuo. To je navodno ilirski grob. Neron mi njuška po džepovima, traži svoju poslasticu. Sjeda na gomilu poput mačka na tapet ispred vrata, pa zadovoljno proždire puding jednim zaveslajem jezika.

Gleda dolje, u daljinu i zadovoljno kima glavom. Tamo u daljini  se more pjeni, a vjetar mi mrsi kosu s njegovom crnom dlakom. Valovi preskaču jedan drugog, obrušavaju se i ponovno propinju. Taj nered, vodeni kaos, ga smiriva. Gura mi slinavu njušku u njedra, trepće očima pa ih zaklapa. Miriše na sol.

 

Zvono mobitela me vraća u šugavu sobicu, u ovaj prokleti grad. Na ekranu piše: Di si?.

˝Di si?˝

˝Taman idem na bus.˝

˝Marcela, ne ideš ti nigdi, jesi razumila!?˝

˝Tata, moram ga vidit!˝

˝Pa jesi li ti normalna, imaš ispite za polagat!˝ viče, onda malo smirenije dodaje, ˝pusti beštiju na miru, ne možeš mu pomoć.˝

˝Ne mogu ostati više ovdje sve mi fali, i ti i seka, kuća… sve˝, grcam u suzama, ˝teško mi je. I sada još Neron… Doć ću samo na par dana se pozdravim s njim i odmah se vraćam nazad u Zagreb˝, pokušavam se nagoditi.

˝Ni govora! Jesi li normalna?! Stoj tu i polaži ispite. Pusti ga da krepa na miru, ne tribaš mu još i ti da ga gledaš, da se uznemiruje. Pusti, Marcela, pusti… Nije mu ništa falilo, jedanest godina je lipa starost za pastuha, pogotovo za njega onako berlavog.˝

˝Ma moram ga vidit, barem nakratko˝, mucam dok mi se slijevaju suze i slina u usta, niz vrat i bradu, ˝samo mi je on na pameti.˝

˝Marcela, znam da ti je teško. Otiđi u krevet i dobro se isplači, ali onda digni glavu i nastavi kako smo se dogovorili. Polaži ispite, završi taj faks. Zaboravljaš zašto si ga upisala! Da pomažeš svim životinjama, kojima god stigneš! Neron je samo val u moru.˝

 

 

ZAVIČAJ U IZMICANJU

Ne stajem, nestajem, nema me

(Miroslav Mićanović)

 

Tada, ondje, na okuci zavičaja, bez svečanosti sjećanja, prvi sam put vidio truplo psa – na putu koji vodi do Rošca, u pamćenju kome nikad nisam pristigao.

***

Prolom mahunastih plodova – ili neki drugi besmisleni misterij iz Clarkeova repetitorija – škilji na mene u gustom proredu s debelih stranica Misterija svijeta, poluotvorenih u mome krilu. U bijelom kombiju pretrpanom namještajem koji vozi netko od preostalih obiteljskih prijatelja pored mene sjedi tata. Oni možda razgovaraju o selidbi, o ljetu, o klimatizaciji koja periodično odapinje; no, tata postrance sigurno prebire svoje besmislene misterije, s nevidljivih stranica još tješnjeg proreda. Govori sa mnom o jetiju, smijemo se izgubljenim karikama; sve je tu, na okupu, a ništa se ne može protumačiti. Jednom ću doznati, kaže, što je zbilja u Loch Nessu i tko je pravio kamene kugle Kostarike. Jednom, gore. A on je davno prelistao zadnje stranice svoje nevidljive knjige misterija, one stranice s jednorječnim odgovorima, maglovitim imenima, zemljovidima žica, s numeracijom čiji je slijed zagonetka za sebe. Možda bolje da nikada to nije učinio; besmisao vabi, grebe, zasipa sustavnije od proloma mahunastih plodova.

***

Kroz mali kut vjetrobranskog stakla vidi se taj pas. Leži kao uljez u prašinu na račvanju jednog uskog, poljskog puta: otužno lijena igra muha na žutom krznu. Jedvita prepreka na poljskom putu koji ne vodi nikamo i izlazi na cestu, tu jedvitu prepreku između dva nigdje – Daruvara i Virovitice. Nekog neimenovanog, navodno bilogorskog kraja i onog drugog na nikad ucrtanom razmeđu Podravine i Slavonije. I mrtvi je pas, kao, razlog zbog kojeg se nikad ne ću upustiti do Rošca; i ta je cesta, kao, razlog zbog kojeg ću uvijek biti u nigdini. U zavičaju koji izmiče između Daruvara i Virovitice, ili u izmicanju Rošcu koji nikad nije ni bio više od imena, čas sklopljenih očiju pred vidjelom. Čas čistog svijeta u koji ni ja ne smijem ući; jamstvo da će barem negdje ostati mjesta za moje izmicanje.

***

Rožac – mjesto koje nije. Napučeno trenutkom, ogoljelo pogledom. Na toj okuci nadomak Virovitice staju godišnja doba; vjetar tjera sunce iz mreže pukotina na cesti, strme noći rađaju kišom, po drveću u silaznim redovima vješaju se zelene godine; sve stremi nekom uronu na dnu, kako se odavde čini. Na  drugoj strani, rubovi Rošca u zrcalu koje on skriva skoro posvema; nešto malo slobodnog neba s kojeg se oblici u bojama prelijevaju poput juhe iza obronaka nasuprot.

Nikad nisam pogledao dolje. Ne znam dokle seže. Ne znam zašto sam ga uopće nazvao Rošcem, i gdje je taj rog s kojeg se može uroniti u obilje, koje možda nekako i bruji. Ne znam, nisam nikad stao i poslušao. Ne znam zapravo ni kako izgleda, ni što sve obuhvaćam tim imenom. Nisam ga nikad želio opisati. Jedan mali procjep na rubovima kojima prolazi cesta, jedno ugibalište na kojem se nikad ne zaustavljam; jedno sjećanje na lik mrtvog psa, jedan dolazak koji proždire vlastiti povratak – to je sav pogled u moj zavičaj.

***

Uspon uz odronjene stijene, silazak sjenom borova; znakovi da je netko bio tu, da nečega ima podno Rošca. Znakovi nestalniji od imena, prolazniji od izmicanja; znakovi koji ga ne mogu spasiti. Da mu nisam dao ime, nestao bi. Ustvari, do mene nije ni postojao; vidjela se samo cesta, brzinomjer, oblaci koji gusnu prema zapadu, nestanak signala na mobitelu. Potom, u daljini, stepeništa koja treba promijeniti jednom kad stignemo. Provjeriti telefone, zabetonirati mahovinu, srušiti smolaste borove. Ne fotografirati; praznina nas možda podsjeti na nešto. Iterirati. Kratki povratci posvetit će putanju, pretvoriti je u luk kojim se ne da rukovati, koji nas izručuje odlasku. Ne stajati; šutjeti.

Da mu nisam dao ime, možda bismo jednom i stigli.

***

Tu, sad, na okuci zavičaja, čekam da Rošcu netko oduzme ime. Raskrčujem po sjećanju, iscrtavam putove, čekam. Sjenu – možda neke neviđene životinje – koja će prebrisati pamćenje kome nikad nisam pristigao.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>